Ron Jeremy @ MyCity:

Podzemni aerodrom "Željava" sve do 1992 godine bio je najmoćnija vojna baza u tadašnjoj SFRJ, a zasigurno i na celom evropskom kontinentu. Takve tipove podzemnih objekata ima vrlo malo zemalja, a najpoznatiji po izradi su Šveđani i upravo je njihov model iskorišten pri konstruisanju ovog aerodroma. Sam objekat lociran je na granici BiH i Hrvatske i upravo je to zapečatilo njegovu dalju sudbinu. Naime za vreme rata u Hrvatskoj 1991 aerodrom je intenzivno korišten, no međutim izbijanjem sukoba u BiH, njegova dalja perspektiva sa geostrateškog položaja bila je neodrživa. Stoga je objekat krajem maja 1992 od strane JNA onesposobljen za dalje korištenje i do dan danas nije, a i zasigurno neće biti osposobljen još dugi niz godina (ako to neko i planira). Posle "rušenja" dobar deo objekta ostavljen je tadašnjoj vojsci RSK, a jedan manji deo koji je pripadao teritoriji BiH bio je pod kontrolom Armije BiH. 1995 u operaciji "Oluja" biva zauzet od strane A.BiH no međutim vrlo brzo je predat HV. Trenutna situacija oko ove bivše vazduhoplovne baze nije se ni malo promenila, takoreći ista je kakva je bila 1992 - aerodrom i prateći objekti neupotrebljivi su i nisu odoleli zubu vremena tako da objekti koji su uništeni '92 i '95 izgledaju još gore. Na kraju ovog teksta prezentovaću i poslednje aktuelne fotografije snimljene 2003g. Inače Hrvatski mediji uveliko nagoveštavaju da bi namena ove bivše baze mogla uskoro biti izmenjena . Naime, MUP RH želi ovde izgraditi centar za azilante jer je mesto idealno zbog blizine granice, što bi u prevodu značilo da je Hrvatska i definitivno digla ruke oko obnove baze.

O kakvom se objektu radi, kada je projektovan, kako napravljen i koje su mu karakteristike pokušaću objasniti u sledećem tekstu .Objekat je projektovan još davne 1957g. pod šifrovanim nazivom "Objekat 505" u realizaiji Specijalnog odelenja građevinske uprave tadašnjeg Ministarstva odbrane(MO). Glavni projektanti i realizatori projekta su puk.dr.Lj.Kodelja i p.pukV.Smirnov (inače ruski carski emigrant) .Pre toga izvršen je odabir lokacije i određena geološka ispitivanja. Zbog izuzetnog geostrateškog položaja u tadašnjoj FNRJ (dubina teritorije) i prirodne zaravni podno planine Plješevice, te blizine grada Bihaća (R.BiH) i Ličkog Petrovog Sela (RH) izabrana je mikro lokacija. Tek sredinom 1959g. otpočeli su prvi građevinski radovi na terenu . Poslovi su povereni vojnom GP."Soča". Uporedo je počela gradnja poletno sletnih staza i kopanje tunela u utrobi Plješevice. Tu su graditelji naišli na prvi veći problem - naime kako je planina bila sastavljena od izuzetno čvrstih dolomitnih stena moralo se intenzivno koristiti miniranje, ali su projektanti smislili specijalan sitem rušenja "punim i praznim punjenjem" gotovo u santimetar. Ovo je naročito efikasno delovalo jer su izgrađene galerije morale po projektu biti širine 20m. i visine 8m. te dužine više od 1km .Pod najvećim stepenom tajnosti radilo se u tri smene sa gotovo 250 angažovanih radnika. Kompletni radovi završeni su 1965g. kada je obavljen tehnički prijem a prve jedinice JRV počele su bazirati tek naredne godine.

Baza koja je tada završena izgledala je impresivno - ukupno su u utrobi planine bile izgrađene tri galerije+jedna pomoćna (kao rezervni izlaz) koje su se spajale na "raskrsnici" gde je postojao i jedan slepi krak za remont aviona visine 12m. Ove tri galerije imale su impresivne dimenzije - bile su dužine 400,500 i 350 m, svaka visine 8 i širine 20m . Grandiozna baza bila je projektovana sa sistemom zaštite da izdrži direktan pogodak nuklearnog projektila jačine 20kt. ravno onog koji je bačen na Nagasaki. Stoga je ispred ulaza u svaku galeriju napravljena predkomora tzv."blenda" odnosno betonski štitovi koji su se spuštali polukružno sa tavanice raspoređeni na svakih desetak metara radi amortizacije ogromnog pritiska da masivna vata od čelika i betona ne bi trpela udar veći od tri atmosfere. Ulaz u svaku galeriju zatvarala su već pomenuta vrata. Svaka od četvoro bila su debljine 1; visoka 21 i široka 9m .Svaka su težila 100 tona i bila su pokretna i hermetički su zatvarala galerije. U samom objektu inače bila je izgrađena kompletna infrastruktura za boravak više stotina zaposlenih od restorana,spavaonica,kancelarija,ambulante pa do tehničkih radionica,moćne agregatne stanice za proizvodnju el.energije(u slučaju blokade objekta),skladišta kerozina i ubojnih sredstava(UBS). U samom središtu objekta postojao je i lift kojim se osoblje "podizalo" na visinu od 30-tak metara iznad nivoa baze gde se nalazio teško uočljivi betonski bunker (gledano sa piste) u kom je postojao kontrolni toranj i iz njega se navodila avijacija. Objekat je projektovan tako da je u slučaju totalnog rata bio autonoman da obezbedi neprestano dejstvovanje sopstvene avijacije (bilo je bazirano oko 60 MiG-ova 21) gotovo sedam dana bez dopune gorivom i UBS. Baza je snabdevana kerozinom podzemnim cevovodom iz vojnog skladišta na brdu Pokoj kod Bihaća - sam cevovod bio je dug preko 20 km. Vanjsko skladište UBS bilo je udaljeno oko 5km. u selu V.Polje. Zanimljivo je pomenuti da je pri kopanju tunela nađena reka ponornica tako da je i to bio jedan dodatni plus-baza nije morala brinuti o snabdevanju vodom u slučaju blokade. U samom objektu od njegovog otvaranja radio je sistem klimatizacije koji je za ono vreme bio pravo remek delo. U objektu je održavana konstantna temperatura i vršena filtracija vazduha. Vanjski deo objekta tj.aerodrom sastojao se od 5 pista (2 poletno-sletne i 3 poletne) te kasarne (koja je ujedno bila i logistička baza) u blizini L.Petrovog sela.

Na samom vrhu planine Plješevica (1650m.) bili su instalirani Britanski radari S-613 najmoderniji u to vreme, sa dometom preko 400 km sa kojim je nadgledana gotovo cela teritorija Italije , Austrije i dobar deo Mađarske. Takođe i tu je urađen podzemni objekat sa operativnim centrom.
Radari su bili uvezani u jedinstveni sistem PVO JNA i nalazili su se u sistemu VOJIN (vazdušno osmatranje,javljanje i navođenje).Od celokupnog sistema koji je bio vezan za sam aerodrom jedino su ovi radari i sam položaj ostali aktivni od 1992 do 1995. Radari su 1995 od strane VRSK uništeni da ne bi pali u ruke HV.

Na samom aerodromu do preselenja kompletnih eskadrila sa osobljem na aerodrom Ponikve kod Užica, bazirao je 117 Lap. (lovačko-avijacijski puk) sa 3 eskadrile lovaca-bombardera MiG-21 PF ; i 323 Iae (izviđačko-avijacijska eskadrila) sa avionima MiG-21R. Planirano je da avione u doglednoj budućnosti zamene aparati MiG-29 ali okolnosti u okruženju su to osujetile. Čak je počelo proširivanje jednog od ulaza za smeštaj 29-ki - naime da bi se smestio ovaj tip vazduhoplova morala je da se proširi "betonska zavesa" na ulazu u objekat. Ta tzv.zavesa projektovana je prema profilu 21-ce koji ima jedan vertikalni stabilizator. Pošto 29-ka ima dva vertikalca, moralo se pristupiti "doradi". Ipak majstori se nisu mnogo mučili-ostalo je samo na ideji.
U bivšoj SFRJ jedini približan objekat sličan ovom izgrađen je u Prištini (aerodrom Slatina), ali on je mnogo manji i nebi mogao parirati ni po čemu Bihaćkom aerodromu.

Postoji procena da je objekat i aerodrom tadašnju državu koštao u ono vreme (a naravno i sada) fantastičnih 4 milijarde USD.
Sa tim novcem mogao se izgraditi supermoderni autoput sa četiri trake (sa pratećim objektima) od Triglava do Đevđelije !!!

Ovaj celokupni tekst sastavio sam iz više izvora. Koristio sam materijale i podatke sa svih strana. Bilo je tu i neverovatnih tekstova, pogotovo onih koje sam pokupio iz Hrvatskih izvora. Tako naprimer navođeni su podatci da su jedinice JNA koje su minirale aerodrom u maju 1992 digle u vazduh i vozače kamiona koji su navodno u njima dovezli eksploziv za tu namenu.... Istina je da su miniranje poletno-sletnih staza i zarušavanje ulaza u galerije izvršili iskusni inžinjerci JNA ali ne sa nekim vozačima kamiona - kao da smo ih imali višak!
Drugo, ne bi me ništa ponukalo da napišem tekst o ovom objektu da i sam nisam boravio u njemu i to pred sam odlazak i napuštanje jedinica JNA. Tada sam imao priliku da uđem u već gotovo opustele galerije koje su "zjapile" prazne jer su avioni otišli još poodavno. Ne mogu opisati taj osećaj boravka unutra. Neverovatno je bilo poći kroz te ogromne tunele koji su iznutra bili bukvalno "prelakirani" nekom sjajnom farbom tako da imate osećaj da se nalazite u nekom naučno-fantastičnom filmu....zaista neopisivo. To mi je bio prvi i poslednji put da uđem u taj objekat.

Ron:
=font-size:90%;>

Usput naiđoh na ovaj zanimljiv komentar, ima tu velike istine....

Otkrivanje tajni Titovog podzemnog vojnog svijeta

"To je nepojmljivo, tako nešto ne postoji nigdje, to je cijeli fantastični vojni podzemni svijet opremljen za duži boravak nakon atomskog udara", izjavio je njemački pukovnik, član stožera EUFOR-a,europskih vojnih snaga u BIH nakon detaljne inspekcije podzemnog grada u Han Pijesku, glavnog zapovjednog mjesta nekoliko stožera bivše Jugoslavije. Osim u BiH, podzemni objekti građeni su u Hrvatskoj (pet), u Sloveniji (tri), u Srbiji (sedam), u Crnoj Gori (tri) i u Makedoniji (dva). Četrdesetak podzemnih objekata građenih do devedesetih godina, prema nekim grubim procjenama, stajalo je 90 milijardi dolara. Samo je kompleks podzemne zračne luke Željava, na granici BiH i Hrvatske, stajao 8,5 milijardi dolara. Nedavno je jedan bivši političar-ekonomist izjavio da je bivša Jugoslavija bez tolikog odvajanja za vojne potrebe mogla još 70-ih godina imati standard tadašnje Austrije."

pilotmaster1:
ize:90%;>
Osamdesetih godina, kada sam ja sluzio vojni rok Zeljava je i dalje bila pojam neceg tajnog i pomalo misterioznog. Jako malo informacija o aerodromu je bilo dostupno siroj javnosti.
Cak i kada sam dosao na aerodrom i odsluzio vojni rok od 12 meseci na aerodromu, nisam saznao mnogo toga o njemu.

Nostalgicar:
ize:90%;>

Ja zivim u Bihacu, studiram pravo i na zalost ili na srecu nisam bio direktni ucesnik tih dogadjanja ali me zaista FASCINIRA aerodrom ZELJAVA, barem iz prica ljudi koji su tu sluzili vosjku. Moj otac je tu bio par godina kao vezista i kad cesto mi je pricao o tome..sjecam se price. kako su morali spaljivati sve papire koje bi dobijali iz komande i ne samo spaljivati vec ih nakon toga trebalo smrtviti nekom lopatom ili sl...

Aerodrom Željava kod Bihaća jednom svojom polovinom nalazi se na teritoriji Bosne i Hercegovine, drugom u Hrvatskoj. Građen je i projektovan 20 godina, koštao oko četiri milijarde dolara, a trebao je poslužiti za sklanjanje aviona i pilota JNA u slučaju atomskog udara na SFRJ. Danas je ruina, test prijateljskih odnosa dviju država, ali i mogući turistički aerodrom

Na posljednjem zasjedanju Međudržavnog vijeća za suradnju Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske potekla je inicijativa da se Aerodrom Željava kod Bihaća, čiju su izradu projektne dokumentacije, sanaciju dijela prilazne piste i deminiranje terena, vlasti Unsko-sanskog kantona platile oko sto hiljada maraka, ponudi na međunarodnom tenderu.

Tako je jedan od najintrigantnijih objekata bivše Jugoslovenske narodne armije postao i (još jedan) dio testa prijateljskih odnosa susjednih država. Iskustvo, međutim, govori da su takvi testovi i "prijateljski odnosi" uvijek vezani za nešto više. To nešto je zaista i veliko. Da nije, ne bi već godinama aktuelna bila i mogućnost da podzemni svijet rata preuzme NATO.

Podzemni svijet Početak izgradnje Aerodroma Željava vezan je za daleku 1948. godinu, kada se počelo sa izborom i iznalaženjem mikrolokacija za pozicioniranje ovog velikog aerodromskog kompleksa. Izgradnja je, zajedno sa projektovanjem, trajala sve do 1968. i ta se godina ujedno smatra i godinom izgradnje: tada je sa Aerodroma Pleso u Zagrebu preletio čitav 117. lovački avijacijski puk (LAP) u Bihać!?

Infrastrukturu ovog aerodroma čini podzemni kompleks tunela i galerija ukupne dužine 2,7 kilometara, projektovan i dimenzioniran tako da može, na čuvanje od raketnog i atomskog udara, primiti između 60 i 80 supersoničnih aviona MIG-21. Istovremeno, taj je podzemni svijet pružao sve mogućnosti preživljavanja: imao je sopstvenu radionicu za opravku aviona, magacin za smještaj rezervnih dijelova aviona i opreme, kao i za smještaj i sigurno čuvanje i tehničko održavanje bitnih zaliha, tada izuzetno bogate palete oružja koje je avion MIG-21 nosio.

Aerodrom je raspolagao i velikom energanom za napajanje električnom energijom, te savremeni centar veze sa komandnim mjestom zrakoplovnog korpusa. Na ovom operatorskom centru su se objedinjavali svi podaci o stanju u vazdušnom prostoru bivše Jugoslavije, što je bilo omogućeno mrežom radara koji su bili postavljeni na Plješevici, u Zadru, na Kozari, Biokovu, u Puli, zatim na Vrhonici, u Sisku, Bjelovaru itd. Unutar aerodroma bile su i učionice i radni prostor za cijeli avijacijski bataljon: 110 pilota i ostalih tehničara, oficira, podoficira - ukupno oko 900 ljudi. Svi podzemni prostori za njih su bili osvijetljeni i klimatizirani sa mogućnošću konstantnog održavanja podnošljive temperature i vlage zraka.

Posebna pažnja vodila se o sustavu protupožarne zaštite: pored straže, aerodrom se čuvao i elektronskim kamerama na pet pista, od kojih su dvije bile poletno-sletne, sa dimenzijama za slijetanje i najvećih transportnih aviona. Tu se nalazilo i pet stajanki za avione na otvorenom kao i prateće staze za vožnje, koje su povezivale ove piste.

Sve je ovo pratio i kompletan sastav za navigaciju, a sve je zauzimalo prostor devet puta četiri kilometra, od čega je pola "parcele" na teritoriji Bosne i Hercegovine, a pola na teritoriji Hrvatske. Cijena gradnje aerodroma bila je između tri i četiri milijarde dolara! Što je ravno ulaganju u Bosnu i Hercegovinu od Daytona naovamo.

Nikad više vojni aerodrom Početkom 1992, tadašnja Jugoslovenska narodna armija je opremu i avione prebacila u Srbiju, a svi objekti su potpuno razoreni. Pričinjena šteta je fantastično velika, a posljednji udar je izveden u prvim satima 18. maja 1992, kada su od eksplozija Bihać i okolina podrhtavali.

Stručnjaci za zrakoplovstvo danas tvrde: Željava nikada više neće biti vojni aerodrom. Ipak, mogućnost obnove postoji, posebno nadzemnog dijela i ostale vanjske infrastrukture.

Što se tiče podzemnog dijela, projekat bi bio previše skup i nepotreban, s obzirom na lokaciju. Vanjska obnova bi, međutim, mogla značiti nešto privredama BiH i Hrvatske, posebno komercijalnim letovima domaćih kompanija i razvoju putničkog i teretnog saobraćaja, te čarter--letova. Ovo bi opet doprinijelo razvoju i afirmaciji turizma, jer u neposrednoj blizini su Nacionalni park Plitvice i sliv rijeke Une. Osim ako NATO ne procijeni drugačije.

Uništenje Željave

U subotu 16 Maja 1992 godine u 5 časova i 30 minuta na ulazu u aerodrom „Željava“ iz pravca Bihaća, u blizini strelišta, odjeknula je snažna eksplozija Taćno pet minuta pre šest časova začula se serija eksplozija na pistama i svih pet pista je prekrio gust dim To su eksplodirala punjenja, koja se inače ugrađuju ispod ivica pista vojnih aerodroma

Trinaest minuta pre 8 časova i Bihać se zatresao od grandiozne eksplozije, a iz obronaka planine Plješevice suknuli su plamen i dim, planina je gorela, plamen je na horizonta dostizao do samog neba Plamen i eksplozije su uništile jedan od najvećih i najutvrđenijih aerodroma u Evropi, čija se vrednost procenjivala na sumu od 8 milijardi dolara, iako starno istrošena novčana sredstva ne odgovaraju procenjenoj sumi, prvenstveno zbog „besplatne“ radne snage koja je angažovana na izgradnji ovog aerodroma a i zbog dugotrajne 10 godina izgradnje aerodroma Uništena je podzemnja instalacija sa hangarima, radioničkim prostorijama, magacinima, iništen je velelepni div-aerodrom, a Plješavica kao da je propala, ulegla se i progutala nekad najčuvaniju vojnu bazu Jugoslavije, u koju je i za oficire bolo pitanje prestiža u časti da uđu, borave i rade u njoj Jedino nije uništena radarska stanica na vrhu Plješavice i administrativne granice između Hrvatske i Bosne, koja se protezala sredinom nekadašnjeg aerodroma Bilo je nepojmljivo, da je tu nekada radilo i živelo 200 zaposljenih vojnih i civilnih lica.

S brojnih pista s kojih su do početka rata u BiH polijetali supersonični zrakoplovi presretači i napadali hrvatske gradove diže se ljetna izmaglica, a na vrelim pistama bezbrižno se sunčaju poskoci...

Nekadašnji vojni aerodrom Željava, udaljen od Bihaća petnaestak kilometara u ove vrele ljetne dane kada se živa u termometru penje i do 38 stupnjeva, izgleda nekako sablasno. Neku nestvarnu tišinu na platou ispod planine Plješevice naruši graktanje vrana i drugih ptica čiji se glasovi gube u nesnosnim vručinama i u ovoj pravoj pustari.
S brojnih pista s kojih su do početka rata u BiH polijetali supersonični zrakoplovi presretači i napadali hrvatske gradove tijekom 1991. i 1992. godine, uglavnom migovi, diže se neka čudna izmaglica, a na vrelim pistama bezbrižno sunčaju poskoci. Uz brojne piste i stajanke za avione uzdiže se visoka trava i šipražje, a na poletno-sletnim stazama krateri od eksplozija kada su se 18. svibnja 1992. godine povlačile jedinice JNA i dignuti u zrak uglavnom svi objekti i onesposobljeni za uporabu.
Građen petnaest godina

U nekadašnji vojni aerodrom SFRJ je uložila šest milijardi dolara/Muhamed MULIĆNekadašnji vojni aerodrom prve kategorije u Europi, jedan od najmodernijih, građen je punih petnaest godina. Za njegovo dovršenje i stavljanje u funkciju utrošeno je više od šest milijardi dolara. Uz poletno-sletne staze na potplješevičkom platou, u utrobi planine Plješevice, sagrađen je pravi grad koji je bio dobro zaštićen i od atomskih udara. Četiri velika ulaza ili, kako Bišćani zovu, "rupe", godinama su od očiju znatiželjnika skrivale u to vrijeme superčuvane "vojne tajne".
U Plješevici je gotovo više od deset kilometara širokih tunela, staza, stajanki za četrdeset aviona, interna električna centrala, bolnica, poseban vodovod, radionice za popravak zrakoplova, protupožarne staze, prostori za mehaničare, tehničare i naravno zrakoplovce. U pola planine Plješevice u njenoj utrobi smještena je kontrola leta u koju se iz podnožja stizalo liftom.
Na Golom vrhu planine Plješevice negdje na oko 1800 metara nadmorske visine bila je smještena i radarska postaja koja je nadgledala cijeli prostor prema Italiji i susjednim zapadno i istočnoeuropskim zemljama. Sve je ovdje bilo precizno utvrđeno. S udaljenosti osam kilometara podzemnim cjevovodom dopreman je kerozin, gorivo za avione iz posebne baze u Pokoju pored Bihaća čiji su spremnici za gorivo bili duboko ukopani u brdo Grabež, ali i dobro čuvani.
Prilikom povlačenja JNA sa Željave sve je uništeno. Zapaljene su i minirane instalacije u podzemnim tunelima Plješevice, a uništena je i moderno opremljena kontrola letova. Piste su djelomično oštećene, ali za njihovo aktiviranje nisu potrebna golema sredstva, kaže jedan od nekadašnjih zrakoplovaca na ovom aerodromu.
Staze za utrke

Pri povlačenja JNA je uništila stajanke i minirala tuneleČuveni vojni aerodrom Željava kod Bihaća sada je granica između BiH i Hrvatske. Granična linija zapravo prolazi nekako sredinom aerodroma. Na jednoj strani pripadnici bosanskohercegovačke granične službe, a na drugoj Hrvatske. Brojne vojne i druge delegacije iz Europe i SAD-a boravile su na ovom objektu. Osim interesa i upoznavanja s golemim i skupim objektima dalje se nije otišlo. Bilo je razmišljanja da se podzemni tuneli iskoriste za uzgajanje gljiva, pa sve do toga da se piste pretvore u staze za automobilske i karting utrke. Što sa Željavom, kakav je njen status i hoće li i u koju namjenu biti iskorištena, ipak je pitanje o kojem trebaju zajedno odlučiti BiH i Hrvatska.
Premda je iz Bihaća ovo pitanje potencirano više puta, odgovor nije stigao. Prošlo je dosta vremena i od kada je hrvatski predsjednik Stjepan Mesić u razgovoru s bivšim članovima kolektivnog šefa države BiH potencirao ovo pitanje i sugerirao da bi dvije države Željavu mogle ponuditi na međunarodni tender.
Očekivalo se da će Unsko-sanska županija i Predsjedništvo BiH kao i Vijeće ministara staviti ovo pitanje na dnevni red, a projekti o mogućnosti iskorištavanja Željave su se samo slagali jedan na drugi.

Tekst iz SFOR-ovog časopisa

Approximately six kilometres west of the town of Bihac exists the mysterious Zeljava airfield complex. It cannot be seen from the main road, nor can you see the labyrinth of subterranean offices, hangers and storage areas that exist inside Mount Gola, which dominates the BIHAC skyline. However, the complex becomes very apparent once you drive North past Bihac through the town of Vedro Polje, along the East Side of Mount Gola. An inspection team from Multinational Brigade Northwest went to investigate.

Bihac - It is obvious there is something strange and haunting about the surrounding area. Airstrips suddenly appear and a system of connecting roads cut into the side of Mount Gola. The Zeljava Airfield was an old JNA Airforce base that used to keep about 80 MIG 21s. The blast casements were designed to fit a single vertical stabilizer aircraft. There are four tunnels that are burrowed into the mountainside, which exit onto a quick response runway and this runway is paralleled by two smaller runways, all of which are cratered, and in ill repair.
Six Billion Dollars
The actual complex stretches over the Bosnian and Croatian border via Highway 5. It houses several de-commissioned military installations and two border crossing sites. The Zeljava Airfield Complex extends through Mount Gola to the Summit where a Canadian RRB detachment exists today. The connecting tunnel from the ground level to the summit has collapsed, but it was used prior to the war. The airfield was built between 1960 and 1970; it took 10 years to complete at a cost of 6 billion American dollars. Once operational, the airfield was manned by about 1500 troops inside the mountain and up to 5000, including the garrison serving to protect the airfield. "It is like being on a James Bond set" commented Cpl Yeves Gemus.
Golden Lily
The complex saw an incredible amount of fighting from 1992-1995. Ex-Airforce pilots from the Zeljava Airfield formed the Airborne Unit Bihac (not paratroopers) in August 1992 and proved proving to be an elite infantry force in the area, as well as an Airforce. Locals state that a member of this elite unit earned the "Golden Lily", a sort of Bosnian Victoria Cross.
One does not have to look far to see war scars and debris, a central tunnel entrance has had its solid concrete blast casement completely blown off, the interior of the tunnels are littered with debris and are overgrown with vegetation. Large chucks of twisted metal lay hundreds of meters from the tunnel entrances and the mountainside is scarred from indirect fire. Old maps indicate the complexity that exists inside but mine hazards prevent any further exploration.
Extreme caution must be used if you are visiting the Zeljava Airfield Complex. The local Police and the CPA use the area to train canines with the use of actual landmines due to the enormous amounts of mines that exist within the complex area. In November 2000, a Federation Airforce Major suffered a mine strike and died of injuries sustained by the explosion of a PROM-2 anti-personnel mine after searching for mushrooms.
The Zeljava Airfield is truly amazing and a must see if you are in Bihac. Just do not get too close for your own safety.

Sjecam se jos jedne price koja je izisla u novina mozda 1996 ne sjecam se svega ali znam da se spominje nesto da su tunelima zeljava 2-3 godine zivile stotine ljudi i da su se cak i djeca radjala dole. sad ne znam koliko je to istina i imali smisla... Znali neko vise o tome ????

Ron:
e:90%;>

Nisi dobro pročitao tekst sa početka ove teme - koliko ja znam, lift je uništen (bukvalno lansiran) silinom eksplozije. Aerodrom po mnogim izveštajima nije uništen u meri koliko se predpostavljalo.
PSS (poletno sletne staze) su delimično oštećene tek toliko da su neupotrebljive za tu namenu, ali vrlo brzo se mogu dovesti u normalno stanje. E sad je pitanje koliko je pista ne računajući te kratere od miniranja oštećena zubom vremena - gotovo 14 godina ona se ne održava, ne čisti, sneg i led se svake godine taloži, vetar nanosi zemlju, sunce prži asfalt....
Rupe tj. podzemni ulazi nisu takođe uništeni toliko (Mixelotti reče da je po šleper eksploziva aktiviran ispred svakog u što prosto sumnjam). Zarušeni jesu, i verovatno je uništena energetska sala tako da ventilacioni sistem koji je od otvaranja aerodroma radio neprekidno 24 sata gotovo 25 godina ne radi već 14 godina....Naravno da smo kao krajnji rezultat dobili vlažnu, memljivu i hladnu pećinu koja se urušava. Vidljivi su tragovi paljevine sa slika koje su dostupne, a to je verovatno od paljenja instalacija koje su išle po svodovima tunela.
Ipak, da je nekom interes da ovaj objekat privede prvobitnoj nameni, uz zaista malo veća ulaganja on bi se mogao ponovno aktivirati, ali čim amer već od Dejtona nije bacio svoju šapu na njega od svega toga nema ništa.
Mi smo obični smrtnici i još dugo vremena nećemo znati šta nam se to dešava i šta će nas još snaći

Nostalgicar:

Prosli vikend sam isao na Zeljavu ali dosao sam samo do pomocnog 4. ulaza za pjesake i tu je granica al nije nikoga bilo ... i krenuh ja dalje kad naidje neki tip i kaze mi da je bolje da ne idem jer ako me hrvatska patrola uhvati vode na ispitivanje u Korenicu i upisu ti dosje krivicnu prijavu .. i ostalo tako da sam ostao tu i nisam puno vidio ali i ono malo sto sam vidio me impresioniralo... izgleda ko iz nekih hladnoratovskih filmova.. srusene hale okolo rakete , mine , cesta zarasla, zmije po cesti.. strasno.. nisam uspio slikati bilo mracno ali ici cu opet sad na vikend pa cu vam poslati slika ako vas interesuje..

sta mislite da li je sigurno uci unutra ... imaju neka vrata i izgleda prilicno citavo.. nema tragova mina ili necega...ja i moje drustvo smo mislili javiti se granicarima i uci bar koji metar...
....jos nesto interesuje me kakav je prilaz iz Lickog petrovog sela i koliko ima do Zeljave odatle ... mislim da bi vise vidio od tamo.. ! ?

cezar35:

Bravo Ron!! Odlicno si obradio ovu temu!
U uvodnom delu ti se potkrala mala greska.Naime, tacna je cinjenica da je na Pljesevici bio instaliran britanski radar, ali iz serije S-600. S-613 je bio visinomer koji je bio samo deo radarske stanice S-600. Tu je jos osmatracki radar S-654M i S-654D koji su mogli da rade neovisno i u tzv.
diversity vezi. U sastavu radarske stanice je bila i kabina automatizacije S-5014B
sa racunarom LOCUS 16 koji je omogucavao automatsku i poluautomatsku obradu podataka te slanje podataka u operativne centre i svim drugim zainteresovanim korisnicima. Takodjer je bilo moguce izvrsiti navaodjenje lovacke avijacije i pruzanje navigacijske pomoci letelicama u nevolji. LOCUS 16 je bio uvezan sa digitalno-frekventnim sifratorom ( delo ljudi sa instituta Mihajlo Pupin), tako da je bilo moguce izvesti 6 automarskih (neovisnih) navodjenja lovacke avijacije na razlicite ciljeve u vazduhu...dakle u potpunoj tajnosti, bez glasa. Opremu za automatsko navodjenje su imali avioni bazirani na aerodromu Zeljava.
Pored primarnog radara S-600,postojao je i sekundarni radar CD-2, koji je bio vezan na S-600, a radio je za potrebe SUKL-a. Pored navedene radarske opreme, na Pljesevici se nalazilo i stacionarno cvoriste veze koje je koristio KOV. Naravno, objekat je bio osiguran bezprekidnim izvorom energije.
Eto....da se ne zaboravi.

Slym:
Meni su slike prvo radile, pa nisu, sad opet rade..

Interghost:
skeširane

booyakasha:

Interghost:
skeširane

l l

Yaxyo:
Ja evo ne vidim osim kad idem desni klik pa view image.