I Am Number Four recenzija (3739 pregleda)

REDATELJ: D.J. Caruso
SCENARIJ: Alfred Gough
ULOGE: Alex Pettyfer, Timothy Olyphant, Dianna Agron
TRAJANJE: 109 min

DreamWorks i Bay Films podarili su nam još jedan u nizu filmova sa zlim vanzemaljcima koji pokušavaju pokoriti Zemlju. Ovaj puta uvedeni su i pozitivni vanzemaljci koji su se igrom slučaja našli na našem planetu gdje se skrivaju od svojih progonitelja. Radnjom definitivno nedorastao zreloj publici ovaj film ne donosi baš nikakve novine, nimalo svježine i vrlo ograničenu količinu zabave pa je upitno koliko je zanimljiv teen populaciji za koju je vjerojatno namijenjen. Dakle, kao što sam spomenuo, radnja prati Johna, posebnog teenagera koji uz pomoć svog čuvara maskira svoj pravi identitet tj. činjenicu da je vanzemaljac sa posebnim moćima, dok prolazi kroz tipične srednjoškolske nedaće. Svoj identitet i moći mora skrivati od rase agresivnih i megalomanski nastrojenih vanzemaljaca koji su upoznati sa činjenicom kako su upravo John i njemu slični jedini koji ih mogu zaustaviti.

Nakon odgledanog filma odmah mi se po glavi počela motati misao kako sam zapravo pogledao spin-off film koji je radnjom gotovo identičan Smallvilleu samo kvalitetom možda još i lošiji. Ono što me, kada sam krenuo u informiranje o filmu, iznenadilo je da su i scenarist i redatelj upravo ekipa koja je radila na Smallvilleu. Naime, redatelj D.J. Caruso je bio dio kreativnog tima iza navedene serije, a kao značajniji naslov vrijedi spomenuti i Disturbiu, modernu, teen verziju Hitchcockovog filma Rear Windov iz 1954. godine. Disturbia je pak puno zanimljivije i kvalitetnije ostvarenje od Četvorke koja je očiti korak unazad za Carusoa.

Redateljski gledano, ovaj film je upravo kombinacija gore navedenih Smallvillea i Disturbie i to još izvedeno na loš način. Scenarist s druge strane uz Smallville ima dosta zvučnih imena u svom repertoaru poput nove Mumije, posljednjeg dijela Smrtonosnog Oružja ili Šangajskog Popodneva. Čini se kako je i on ostao pomalo bez inspiracije pa je nabacao svega pomalo u nadi kako će filmski gulaš ispasti ugodan za gledanje. To se nije dogodilo no pitanje je što je DreamWorks mislio kada se uopće upustio u izradu ovakvog filma. Očito ne na novce pošto je na film utrošeno oko 60 milijuna američkih dolara dok je u prvom vikendu prikazivanja zaradio svega 22, a totalna cifra do sada iznosi 54 milijuna što znači da film svojom zaradom nije uspio pokriti ni budžet.

Radnja filma je prepuna rupa koje ni ne treba posebno naglašavati pošto nije ništa neuobičajeno u današnje vrijeme za ovaj žanr, no tužno je da se nitko nije potrudio učiniti ovaj film zabavnim i privlačnim, ako ništa drugo, onda mladim umovima. Naime, za super skupe, sjajne i bajne vizualne efekte se očito nije imalo novaca pa se s time nije moglo privući gledanost. Ista priča je i sa glumačkim zvijezdama. Osim toga, humor je nepostojeći. Dakle, ciljalo se na nešto "ozbiljno" pa je i to propalo jer je radnja toliko predvidljiva da se kraj filma može zaključiti unutar 15 minuta od početka, a karakterizacija, poistovjećivanje s likovima i simpatičnost istih je na nuli. Jedino što je ovakvom filmu preostalo je originalnost koje nema. Stoga ne treba čuditi da je film podbacio kako kod kritika, tako i na blagajnama. Naravno, postoji određena količina ljudi kojima će se svidjeti ili koji će ga proglasiti solidnim, no vjerujem kako će ga većina ipak ocijeniti kao dosadno i naporno djelo. Stoga ako tražite zabavu, što bi ovakvi filmovi trebali nuditi, I Am Number Four zaobiđite u širokom luku i pružite mu šansu jedino ako nemate zbilja što pametnije raditi ili pak uživate u lošoj romantici, teen problemima i ispraznoj priči.

Što se tiče glumaca ni oni se tu nisu iskazali. zapravo češće će vas iznervirati nego impresionirati svojim nastupima. Teenagera Johna utjelovio je slabo poznati Alex Pettyfer koji iza sebe ima tek nekoliko slabo poznatih naslova, od kojih su mnogi TV izdanja. Njemu je teško išta zamjeriti što se tiče glume pošto se time počeo baviti tek 2005. godine pa dečko ima još vremena naučiti i pokazati svoj pravi talent (ako ga ima). Zatim je tu malo poznatiji Timothy Olyphant koji svoje neslavne repove vuče još od propale ekranizacije video igre Hitman. Ovdje čak i nije bio toliko loš kao ostali, zapravo ako bi ikoga morao istaknuti onda bi to bio upravo on, možda čovjek i može puno bolje, no ne u ovakvom filmu. I naravno, za kraj, tu je slatkica u koju se glavni protagonist zaljubi, a nju glumi Dianna Agron, koja svoj trenutni vrhunac karijere doživljava u popularnoj seriji Glee. Zanimljivo je gledati ženu od 25 godina koja pokušava vjerno prikazati teenagerku od 17.

Sve u svemu I Am Number Four je vrlo loš i naporan film za sve iznad 14 godina, a za one od 14 i niže vjerojatno nije dobar za mozak, kao ni previše slatkiša za zube. Moja preporuka je izbjegavati film, a kao jedinu zbilja pozitivnu stvar spomenuo bih slatkog beagla koji je zapravo neko vanzemaljsko, metamorfno biće.

Napisao: Marijan Sruk

Ocjena: 3/10