Misteriozni znakovi recenzija (5805 pregleda)

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća se Brian de Palma mogao hvastati titulom "novog Hitchcocka". Danas se taj izraz može komotno primijeniti na M. Nighta Shyamalana, čiji je opus više nego dostojan "majstora napetosti". S druge strane, nazivati Shyamalana novim Hitchcockom ne bi bilo previše pošteno prema obojici filmaša. Shyamalan se u posljednjih nekoliko godina uspio nametnuti ne samo kao daroviti nego kao i originalni filmski umjetnik čije svako ostvarenje po formi i sadržaju odaje autorsku osobnost. Ono što možda najviše iznenađuje jest da je Shyamalan tu osobnost uspio očuvati radeći u okvirima bezlične holivudske industrije, odnosno to da su njegovi filmovi usprkos ne-komercijalnom "umjetničkom" stilu rasturili američke kino-blagajne i porazili mnoge ambiciozne ljetne blockbustere. Slična stvar se dogodila i s 'Misterioznim Znakovima' ovog ljeta, a dotični film odnedavno možemo vidjeti i u našim kinima.

Radnja filma se odvija na jednoj pensilvanijskoj farmi gdje bivši episkopalni svećenik Graham Hess (Mel Gibson) živi zajedno sa svoje dvoje male djece - sinom Morganom (Culkin) i kćeri Bo (Bresslin) - i mlađim bratom Merrilom (Phoenix), propalim bejzbol igračem koji za život zarađuje radeći na benzinskoj pumpi. Jednog dana će Hessove dočekati tajanstveni i zastrašujući prizor na polju kukuruza - netko je pokosio klasje i tako stvorio savršene krugove i druge znakove koji se mogu vidjeti samo iz zraka i koje, navodno, mogu tako precizno stvoriti putem vanzemaljske tehnologije. Hess je, pak, skeptičan i drži da je u pitanju neslana šala lokalnih huligana. Stvari postaju mnogo ozbiljnije kada farma postane metom tajanstvenih noćnih posjetitelja, a ubrzo nakon toga svjetske televizije počinju javljati kako se širom svijeta pojavljuju krugovi u žitu i neobjašnjiva svjetla na nebu. I dok svijetom raste masovna histerija i svi očekuju skoru invaziju vanzemaljaca, Hessovi će se morati ne samo pripremiti za teške trenutke nego i suočiti s vlastitom prošlošću.

Jedan od razloga zašto Shyamalanu tako dobro ide na američkom kino-tržištu možda leži u činjenici što tamošnja publika s vremena na vrijeme želi vidjeti nešto drukčije od uobičajene holivudske formule. Shyamalan tu različitost pruža zahvaljujući svom specifičnom stilu režije zahvaljujući kojem film od nekih 60 milijuna američkih dolara budžeta izgleda kao diplomski rad studenta režije na nekom opskurnom istočnoeuropskom fakultetu. Radnja filma se gotovo u cjelosti odvija na krajnje prozaičnom seoskom imanju, broj likova je sveden na krajnji minimum, a Shyamalan, umjesto da MTV-jevskim vatrometom brzih kadrova mitraljira naša čula, namjerno usporava ritam sporim kadrovima omogućavajući gledateljima da zapaze i naizgled bespredmetne detalje. Ti sitni detalji igraju važnu ulogu u filmu, izazivajući osjećaj nelagode i straha kod gledatelja tako što su pokazani iz neobičnog rakursa koji im daje novo značenje. Shyamalan je tu tehniku vješto koristio u 'Šestom Čulu' i 'Neslomljivom', a ovdje je ona posebno uspješna, jer nelagodu kod gledatelja izaziva i namjerna žanrovska neodređenost filma. Sve do posljednjeg trenutka gledateljima nije jasno da li su 'Misteriozni Znakovi' klasičan SF, klasičan horor ili sasvim prozaična psihološka drama. Odgovor koji dolazi na kraju nije u obliku onako iznenadnog obrata kao u prijašnjim autorovim filmovima, ali zato 'Misteriozni Znakovi' na kraju odaju dojam zaokružene cjeline.

Iako je Shyamalan originalan filmaš, u ovom ostvarenju, više nego u ostalima, se vidi utjecaj njegovih kolega. Završetak filma sugerira svojevrsni homage Španjolcu Amenabaru čiji su 'Uljezi' svojevremeno "posudili" materijal od 'Šestog Čula'. No, daleko se bolje mogu primijetiti tragovi Hitchcocka, kako u elementima zapleta koji podsjećaju na 'Ptice', tako i u glazbi sjajnog Jamesa Newtona Howarda koji parafrazira 'Psycho'. Uz Howarda Shyamalan (koji se sam pojavljuje ispred kamere u nešto većoj ulozi od uobičajene) se koristio i uslugama svog starog suradnika, direktora fotografije Taka Fujimota. Na žalost, ovaj put se na ekranu nije pojavio sjajni Bruce Willis. Uloga, originalno predviđena za Paula Newmana, pripala je Melu Gibsonu koji, iako mu uloge očeva obitelji dobro stoje, ovaj put nije odolio iskušenju da malo preglumljuje u završnim scenama. Srećom, sjajni Joaquin Phoenix, 'Gladijator', je mnogo uvjerljiviji kao njegov mlađi brat, a, kao i obično, djeca-glumci su pod Shaymalanovom paskom obavili izvrstan posao, a isto se može reći i za one koji su se našli u sporednim ulogama, vrlo dobro dočaravajući atmosferu malog grada u neobičnim vremenima. Iako će oni koji su opet očekivali neki "bijesni" rasplet na kraju ostati razočarani, 'Misteriozne Znakove' svejedno treba pohvaliti kao jedan od rijetkih trijumfa punokrvne filmske umjetnosti nad industrijskom bezličnošću modernog Hollywooda.

Napisao: Robert Kemenj

Ocjena: 9/10